1. Koji je glavni razlog što si upisao Filozofski fakultet?
– Pošto sam iz Kikinde, gde sam završio osnovnu i srednju školu, a moj stariji brat je već studirao u Novom Sadu, bilo je očekivano da i ja odem na studije u taj grad. Međutim, 1995. godine kada sam upisivao fakultet, žurnalistika nije postojala u Novom Sadu. Moja druga opcija bila je književnost i otuda ja na Filozofskom fakuletu na katedri za srpsku književnost i jezik.
2. Koji su to događiji obeležili početak tvojih studija?
– Odmah po dolasku u Novi Sad na studije, otišao sam na tadašnju televiziju NS plus i tražio da radim. Sećam se da me je urednik programa primio na razgovor i rekao da im saradnici nisu potrebni. Ali, moja upornost i ludost, koje sada verovatno ne bih imao, naterale su me da kroz nedelju dana odem opet kod tog urednika i opet čujem isti odgovor. Kada sam došao treći put, rekao mi je – Ti nisi normalan, a to se ipak traži u televizijskom poslu. I tako sam počeo da radim prvo kao saradnik, a kasnije kao autor reportaža i nekih zabavnih emisija. Ali, meni ni to nije bilo dovoljno, bio sam zaista gladan mikrofona i rada, počeo sam da radim kao spiker na Radio Skali, jednom od programa Radio Novog Sada. Tako su period mog studiranja obeležile jurnjave za nečim što volim – od predavanja i učenja, do smena na radiju i snimanja i montaže na televiziji. Tada sam znao da mogu sve ovo da postignem samo ako se dobro organizujem i zahvalan sam što sam sa 18, 19 godina imao tu moć da upravljam svojim vremenom, a samim tim i životom. Period studiranja i te četriri godine života u Novom Sadu pamtim i po biciklu koji mi je veći deo godine bio prevozno sredrstvo. Žao mi je što u Beogradu nemam tu mogućnst.

3. Osnovne studije si upotpunio magistraturom – koliko ti to pomaže u poslu kojim se baviš?
Pošto sam diplomirao u roku i voleo to što studiram, hteo sam da nastavim i produžim taj studentski život. Magistraturu sam, da budem iskren, upisao i da bih za još koju godinu odložio odlazak u vojsku, te sam vojničku uniformu obukao sa 27 godina i položenim svim ispitima na magistarskim studijama. Magistarski rad o dramama Dušana Kovačevića sam odbranio nekoliko godina kasnije. Sama diploma magistra mi u poslu na televiziji do sada nije donela nikakve benefite. Ali ja sam svesno upisao te studije i nisam ni očekivao da mi titula magistra znači u novinarstvu. Da se bavim profesorskim poslom, siguran sam da bi mi diploma mnogo značila.
4. Da li si razmišljao o pozivu profesora i da li bi bio strog?
– Nisam nikada sebe video kao profesora književnosti, ali znam da bih se dobro snašao. To znam zato što predajem dikciju u školi za novinare Oficina i dva puta su me đaci izabrali za najboljeg predavača. To mi laska i samo potrđuje da sam se toj ulozi ozbiljno posvetio, jer nisam želeo da izneverim sve te mlade ljude koji su došli da nauče što više o poslu novinara, voditelja i spikera.
5. Šta je to najlepše u poslu kojim se bavis?
– Meni je najlepši moj osečaj kada stanem pred kameru, upali se lampica i kažem – Dobro jutro, ovo je jutarnji Nacionalni dnevnik. Još kao dete sam voleo da čitam na glas ili pevam i da me ukućani slušaju. Ne znam, valjda sam se rodio sa tim. Nejlepše je, dakle, što radim ono o čemu sam kao dete sanjao i što nikada nisam imao drugu opciju – šta ću ako ovde ne uspem.
6. Kao PR izdavačke kuće imaš priliku da sarađuješ sa piscima…ko je ostavio poseban utisak na tebe?
– Godinama radim kao PR Vulkan izadavaštva i poznajem mnoge pisce od kojih uvek ima šta novo da se nauči. Ne bi bilo profesionalno da nekog posebno ističem, ali svakako mi je laskalo kada sam radio kampanju za Aleksandra Gatalicu, dobitnika NIN-ove nagrade. Nemamo baš uvek priliku da pričamo sa takvim ljudima, a pogovo ne da s njima pijemo kafu i ćaskamao o raznim temama. Privilegijom smatram i što poznajem Gordanu Kuić, što sam upoznao jednu takvu književnicu čiji romane i posle 20, 30 godina bude isto interesovanje čitalaca kao kada su nastali. Od nje sam naučio mnogo o nekim zemljama u kojima nisam nikada bio, o nekim ljudima koje verovatno nikada neću imati priliku da upoznam i što sam video neki sasvim divan i pomalo zaboravjeni svet u kome ova dama živi.
7. Koliko mladi danas vole da čitaju? Koja literatura je popularna među mladima?
– Sudeći po prodaji knjiga, dosta se čita. I to je lep podatak u ovim siromašnim vremenima, siromašnim i materijano i duhovno. Najviše se čitaju aktuelni bestseleri, od erotskih do fantastike. Možda njihova književna vrednost nije zavidna i sigurno da polovina tih naslova za koju godinu neće biti ni na jednoj listi, ali između nečitanja i čitanja ovakvih knjiga, uvek je bolje čitanje.
8. Ukoliko ugrabis slobodno vreme kako voliš da ga provedeš?
– Uvek ugrabim slobodno vreme, jer bez toga ne bi bilo moguće ostvarivati nove podvige. Svakom je potreban predah, odmor, koji će ga izmestiti iz svakodnevnog posla i rutine. Svoje slobodno vreme koriostim na razne načine, u zavsnosti šta mi tog momenta prija – ili spavam ili gledam film, ili sam u gradu sa dragim ljudima, sa mojom Kaćom… A nekada samo ćutim i slušam sebe i svoje misli. Sve to pomaže.
9. Koje smernice bi trebalo da prate današnji studenti kada biraju fakultet?
– Koliko god je tačno da je najlepše studirati ono što voliš, ipak se mora voditi računa o tome da li je taj fakulet tražen i da li se posle toga može dobiti posao. Od ljubavi se ne mogu platiti računi. Moj savet je da se nađe sredina –između onoga što se voli i onoga što se traži u ovakvoj zemlji, u ovakvo vreme.
10. Profesor koji ti ostao u sećanju…
– Imao sam divne profesore. Većina njih bila je tada pred penzijom i imali su neizmerno živorno i profesionalno iskustvo. Ostli su mi u sećanju svi oni koji su svojom posvećenošću predmetu koji predaju i odnosu prema studentima činili da nas je sramota ako na ispit ne izađemo spremni. Jer time smo im zahvaljivali što su oni nama pružali tog trenutka sve svoje znanje, a da tada nismo ni bili svesni koliku su nam uslugu učinili.
Intervju vodila N.C.